Poliklinika Anima Plus

Sultanija ili specifična potreba kćerke za kažnjavanjem oca

Partnerski odnosi su uvek vrlo precizno dizajnirana projekcija rekonstrukcije roditeljskih figura i dominantan lajt-motiv koji determiniše izbore naših partnerki ili partnera kod žena jeste princip komparacije sa roditeljima suprotnog pola ili revitalizacija modela roditeljskog para. Stepen revitalizacije u proporciji je sa intenzitetom ljutnje, tzv. BAZIČNE LJUTNJE, koja je zapravo generator iste.

Ovde bih se zadržao na jednom sve učestalijem fenomenu ženskog izbora partnera. Poznato je da ćerke do 9–10. godine i perioda izlaska iz bazične trijade, tj. ulaska u predpubertet, idealizuju očeve, a onda, otkrivajući vlastitu seksualnost (ali i roditeljsku), pomeraju istu ka tzv. prelaznim objektima. To su drugari, simpatije, kombinacije, momci, kasnije ljubavnici, emotivni partneri. Do 25–30. godine period separacije bi trebalo da se završi i da izbori partnera, ali i popravka primarnog objekta (otac), budu pomoću prelaznih objekata dovršeni, da model oca bude rekonstruisan. Tada bi se formirale mogućnosti za strukturisanje sekundarnog objekta, koji je autohtoman izbor, lišen komparacije i solidna mogućnost za formiranje zrelog partnerskog odnosa. Uloga pomenutih prelaznih objekata nije samo premeštanje seksualnosti, već i premeštanje novootkrivene, a tako potiskivane ljutnje sa roditelja na prihvatljivije objekte, tj. tranzitorne partnere.

U Srbiji 10% žena napuste tokom života u značajnijoj meri prelazne objekte, tj. dosegnu projekciju partnera do nivoa sekundarnog, zrelog partnerskog objekta.

Sada bih se zadržao na fenomenu SULTANIJE, koji je, pogotovo u prostoru južne Srbije, sve učestaliji poslednjih 30-tak godina, a naročito zadnjih 15-tak. Primećena je pojava žena, mlađih i srednjih godina, pravoslavne veroispovesti, koje dominantno ili isključivo ostvaruju ili imaju tendenciju ka vezivanju za partnere muslimanske veroispovesti. Ne ulazeći apsolutno u nacionalne, verske ili ksenofobične ili jeftine i primitivne političke aspekte, primećujemo sve više žena koje dominantno u svom emocionalnom dijapazonu izbora „favorizuju“ muškarce muslimane.

Pokušavajući da dopremo do odgovora šta bi bio ključni motiv ovakvog izbora, pogotovu u epohi, nažalost, intenzivnijih nacionalnih antagonizama, odbacili smo kao ključne motive one koji su svesni.

Prvo što bi padalo na pamet je romantizovani uticaj turskih sapunica. Drugo, kao dublji motiv kod većine SULTANIJA je registrovan visok intenzitet snažne bazične ljutnje prema ocu, koja bi, kao kod etiologije prostitucije, mogla da evoluira u izbore antagonizma ili paradoksa, kao jedna vrsta kažnjavanja prema očekivanjima, ili beg u drugi arhetipski prostor.

Na kraju dolazimo do dubljeg, ali izvesno snažnijeg motiva. Polni ogran muslimana je obrezan, samim tim i drugačiji. Obrezivanje ima strukturalnu vezu sa kastracijom, kao najdubljim vidom simboličnog kažnjavanja.

Dakle, SULTANIJA, svoj paket bazične ljutnje prema ocu rešava izborom kastracije nekog ko je supstitucija oca. Ona izborom muškarca sa obrezanim polnim organom, finalno kažnjava oca. Kažnjava ga za loš model iz detinjstva, za problem napuštanja bazične trijade, za mnogobrojne razloge separacione opstrukcije.

U najvećem broju ovaj motiv izbora partnera ne dovodi do individuacije, pojačava neurotske kapacitete i održava infantilnu, a ne zrelu seksualnost (odsustvo vaginalnog orgazma).

Fenomen SULTANIJE ne treba mešati sa zrelim izborima partnera, oslobođenih bazičnih konflikata, gde nema nikakvih limita u međureligijskim, međurasnim interakcijama zrelih, neneurotičnih ličnosti.