Teorija i praksa psihoanalitičke psihoterapije pristupa psihičkim i psihopatološkim pojavama sa širokih pozicija. Njeni ciljevi se protežu na dugačkoj skali od površnih, koji se odnose na gubitak simptoma, do dubokih, koji uz strukturisanje i prestrukturisanje ega, bolje integracije i sklada različitih aspekata ličnosti često prevazilaze okvire medicinskog u užem smislu reči i odnose se na pitanje izbora i smisla življenja, gde se psihoanalitička psihoterapija graniči i prepliće sa psihoanalizom. Sužavajući i proširujući ciljeve i prilagođavajući tehniku specifičnostima kliničkog ispoljavanja i uzrastu adolescenta, psihoanalitička psihoterapija se može primenjivati praktično u lečenju svih grupa adolescenata, kao i u profilaktičke svrhe.
Psihoanalitička psihoterapija kao vodeća metoda primenjuje se u lečenju adolescenata koji ispoljavaju:
- neurotične reakcije, neurotična stanja i neurozu (histeričnu, fobijsku, prisilnu, depresivnu, i dr.),
- prolazne teškoće i poremećaje prilagodjavanja i ponašanja (napadi besa, povlačenje, prolazna nazadovanja i odstupanja u osećajnom, saznajnom, društvenom i psihoseksualnom razvoju) i poremećaje u društvenom ponašanju neurotičnog porekla.
- uvek kada se proceni da je sveobuhvatni duševni razvoj ometen ili zaustavljen i kada postoji opasnost da spliting (cepanje) onemogući međuodnos i protočnost između unutraćnjih i spoljašnjih objekata i osećanja.
- kada se dogodi ili očekuje da adolescent bude preplavljen anksioznošću, posebno strepnjom od smrti, gubitka objekta i sputavanja libidinalnih tokova, što se ispoljava kroz emocionalne i kognitivne smetnje i kroz težnje ka acting-out postupcima i haluciniranju,umesto promišljanju. (Diatkine, Simon 1987).
U lečenju poremećaja karaktera, nedruštvenih ponašanja, psihoza i graničnih stanja, poremećaja pokreta, govora, psihosomatskih oboljenja i bolesti zavisnosti može se koristiti uz znatna prilagođavanja metoda i tehnika i udružena sa vaspitnim merama, učenjem, farmako i socioterapijom.
Adolescencija, kao što je poznato, obuhvata tri perioda: period rane, srednje ili prave i postadolescencije ili doba mladog odraslog. Kao što su razvojni procesi, eventualna psihopatološka ispoljavanja, kao i znaci koji upozoravaju na opasnost u ovim fazama različiti, tako su i karakteristike psihoterapijskog postupka, i transferno-kontratransfernih reakcija raztličite.
U procesu psihoterapije u fazi rane adolescencije, pored karakteristika ličnosti psihoterapeuta, značajnu ulogu igra i njegov pol i uzrast. U odnosu na pol, žene su su daleko uspešnije u radu sa mladićima, a muškarci u radu sa devojkama. Razlog leži u činjenici da ovaj uzrast karakteriše reaktiviranje edipalne borbe karakteristične za prvu edipalnu fazu, pa je terapeut suprotnog pola prihvatljiviji za ponovnu proradu agresivnih osećanja, strahova od preteranog vezivanja usled straha od gubitka, kao i gubitka kontrole nad nagonima. Terapeut tako postaje “novi“ objekat koji omogućava proradu starih konflikata. Kako je razvojni proces adolescencije ponavljanje ranog razvoja, tako je i odnos prema terapeutu nalik odnosu prema prelaznom objektu. Naime, adolescent se na terapeuta oslanja gotovo podjednako kao što se oslanjao na prelazni objekat (medu) u detinjstvu. Terapeut je za njega uvek tu, pouzdan je, ripada samo njemu, prihvata ga bezrezervno, ne osuđuje ga, ne grdi, ne ljuti se. Ovo uslovljava potrebu da psihoterapeut pravi razliku između transfera, transferne neuroze, transfernih manifestacija, pomeranja, objektnih relacija. Složenost ovog posla iziskuje od terapeuta da bude u stanju da stvori atmosferu u kojoj će se adolescent osećati dovoljno bezbedno. Bezbednost znači da može da bude siguran da svojim reakcijama, projekcijama i fantazijama neće uništiti terapeuta. Količina i kvalitet agresivnih impulsa odgovara količini i kvalitetu ibidinalne investicije, što je veliki zahtev za terapeuta bez obzira na to koliko je dobro sam analiziran. Modifikaciju tehnike uslovljava neminovnost saradnje sa roditeljima. Bez učešća roditelja čak i kada smetaju nema dobre psihoterapije adolescenata u ranom uzrastu. Problem redstavljaju oni roditelji koji koji ne poštuju jedno od osnovnih pravila psihoterapije adolescenata, a to je da je odnos sa roditeljima transparentan za adolescenta. Svaki dolazak roditelja trebalo bi da bude dogovoren uz saglasnost adolescenta. Roditelji imaju pravo da traže i dobiju podatke o redovnosti dolaska, napretku sihoterapije, ali ne i o sadržini seansi.
U srednjoj adolescenciji adolescent pokušava da integriše pregenitalne i edipalne delove detinjstva, u ono što se pojavljuje kao naznaka odraslog doba. Genitalnost reuzima primat. To neminovno vodi određenoj regresiji korak unazad da bi se napravila dva unapred) za šta je potreban kapacitet kako adolescenta tako i terapeuta. Regresija je neminovna u radu sa mladima i ona je uvek žešća nego što se to vidi u radu sa odraslima. U terapiji se ovo često manifestuje otporom prema oživljavanju edipalnih želja što može da vodi seksualnom acting-outu, pogoršanju simptomatologije, sumnjama kako samog adolescenta tako i njegovih roditelja, a često i samog psihoterapeuta u efikasnost psihoterapije.
U fazi kasne adolescencije uspostavlja se stabilan dentitet, stabilan koncept selfa kao individue sa određenim i karakterističnim načinima izlaženja na kraj sa nagonima, odbranama, afektima i odnosima. Kasnu adolescenciju karakteriše i nalaženje stabilnog heteroseksualnog objekta, što takođe boji transfer, ali i kontratransfer. Psihoterapija ovde pomaže da se prepoznaju kvaliteti određeni unutrašnjom konstitucijom adolescenta i njegovim razvojnim iskustvom. Tako se mlada osoba prilagođava realnosti i može da dostigne zadovoljavajuće, pa i gratifikujuće iskustvo u odnosima sa svetom odraslih.
Terapeut je često u funkciji jedine osobe iz sveta odraslih koja je za adolescenta predvidiva, dostupna, prihvatajuća, neuništiva, uprkos njegovom nastojanju da nešto uništi da bi nešto drugo stvorio. Mladi na ovom stepenu razvoja imaju sposobnost uspostavljanja transfernog odnosa bez obzira na pol i uzrast terapeuta, što je inače karakteristika odraslih u psihoterapijskom procesu.
Tokom adolescencije dolazi do dezidealizacije primarnih edipalnih objekata, roditelja. To vodi oslanjanju na sopstvene snage, ili bar verovanju da je to moguće. Međutim, adolescenti se čak i pri kraju adolescencije, u fazi kasne adolescencije, osećaju nedovoljno sigurno bar onda kada su u pitanju za njih veliki životni zadaci kao i velike odluke. Tada traže pravi odgovor i nekoga na koga mogu da se oslone. Taj neko postaje mentor. Međutim, ako je potencijalni mentor nezainteresovan, to može da dovede do toga da se adolescent oseća neprijatno u terapijskom odnosu kao i da ceo odnos vidi u svetlu ranijih razvojnih konflikata. Tako terapeuta može da doživi kao rivala ili nekog ko kontroliše, zavodi pa i infantilizuje odnos. Stariji adolescenti će mentore tražiti ponovo u roditeljima budući da je došlo do ponovnog investiranja u primarne odnose, a još uvek ne postoji kapacitet za autonomno funkcionisanje. Tada se premešta u novu situaciju – transfernu. Dolazi do distorzije intrapsihičke borbe sa ranim objektima, a terapeut se idealizuje.
Adolescent se identifikuje sa terapeutovom idealizovanom mudrošću i iskustvom. Naravno, ovo nije u direktnoj vezi sa ličnošću terapeuta, ali terapeut mora da toleriše ovu idealizaciju. Kada govorim o tolerisanju idealizacije zapravo govorim o kontratransfernoj zamci. Narcistički je vrlo gratifikujuća činjenica da neko ko je nadomak odraslom dobu o nekom misli toliko pozitivno. Zamka je u ome što nije terapeut taj o kome se tako misli. To je zapravo deo mišljenja koji adolescent ima o sebi. Terapeut nekako spontano upada u to jer je on izbor mladog čoveka koji je tako sjajan u svojim očima. Idealizacija predstavlja neophodno iskrivljavanje realnosti i služi kao međukorak ka nezavisnom odraslom dobu. Ovo izaziva i kontratransferna osećanja tako da terapeut može da se zaista oseti kao ’novi objekt’ i da se nameće kao model za identifikaciju i upada u greške tipa ’ja bih to ovako’ ili ’ja to nikako ne bih’. Idealizacija je intrapsihički proces koji ima mnogo funkcija. Za vreme psihoterapije neophodno je prepoznati sve determinante idealizacije. Greška je kada terapeut idealizaciju shvata jedino kao manifestaciju patologije jer to može da interferira sa razvojem autonomnog funkcionisanja njegovog mladog pacijenta.Ovo nas dovodi do nezaobilaznog adolescentnog traženja smisla i pokušaja pronalaženja u psihoterapijskom ogledalu. Adolescenti su zabrinuti oko sopstvenog postojanja, mesta u svetu, nedovoljnog doživljaja stvarnosti svog bića, svojih odnosa sa drugima. Moraju istovremeno da trpe sopstvenu nezrelost, promene svog tela, svoje idealizovane predstave o svetu i aspiracije, zajedno sa gubitkom iluzija o roditeljima i svetu odraslih. I ako često sumnja, konfuzija, obeshrabrenost mogu da imaju zabrinjavajuće razmere i stvore utisak da adolescent pod njihovim teretom posrće, Winicot nas upozorava da to još uvek nije bolest i da adolescenciju ne treba lečiti, već pustiti adolescenta da se sam spase. Zdravog adolescenta leči vreme. Vremenom koje donosi sazrevanje i integraciju, adolescenti počinju da se osećaju stvarnim i da imaju osećaj punoće sopstvenog postojanja. vaj normalni doživljaj vrednosti spoljašnjeg sveta proizilazi iz njegovog investiranja psihičkom realnošću putem projekcije, dok doživljaj unutrašnjeg bogatstva nastaje kroz internalizaciju nekih realnih kvaliteta spoljašnjeg sveta. Ovaj proces normalne projektivne identifikacije i reintrojekcije aktivan je kroz ceo život i osnova je lekovitog i isceliteljskog efekta psihoanalitičke psihoterapije.
I na kraju, šta je sa adolescentima koji ne pokazuju nikakve znake samorefleksije i istraživanja smisla? Možda je najbolji odgovor dala Ivanka Dunjić svojim metaforičnim zapažanjem:
“Čini mi se da oni zabrinjavaju na sličan način kao deca koja ne umeju da se igraju. Anoreksične devojke imaju samo jedan cilj u koji se ne sumnja – ekstremno mršavo telo. Tu takođe spadaju adolescenti skloni da prave dramatične, autodestruktivne odnose sa partnerima koji ih odbacuju i ponižavaju. Obe ličnosti su opisane u mitu o Narcisu – Narcis koga je Nemesis proklela na patnju neuzvraćene ljubavi i koji je umro od gladi i žeđi nemoćan da se odvoji od svog odraza u vodi. Skoro da nema kompletnije metaforeza anoreksične devojke koje, nažalost, nekada zaista i umiru od svoje bolesti, a žive osiromašen život zarobljene u parališuću fascinaciju slikom o idealno mršavom telu. Nimfa Eho, nesrećno zaljubljena u Narcisa, pretvorila se u stene oko izvora. Ni Narcis, ni Eho nemaju partnera za dijalog, osobu za uzajaman odnos ljubavi, hranjenja i vezivanja. Dok narcističko ogledalo reflektuje samo istovetnost (slikovnu i zvučnu), ogledanje kroz odnos sa drugim responsivnim selfom je aktivno, obogaćujuće iskustvo. Pitanja smisla i besmisla, koja adolescenti nekada provokativno stavljaju pred odrasle, možda su prikriven poziv za empatijsko ogledanje, koje može ne da im da odgovore, već mogućnost da se identifikuju sa kapacitetom odraslih da se nose sa depresivnim anksioznostima i životnim činjenicama – vezanim za vremensku ograničenost življenja i prokreativnost roditeljskog para.
Dr Milan Mitić, neuropsihijatar; psihoterapeut