Postavljamo pitanje, zasto su oralni oblici zavisnosti toliko rasprostranjeni u svetu u kojem živimo? Ne tako mali procenat ljudi pati od viska telesne težine. Takođe, anoreksična populacija koja je veoma raznolika po svom hronološkom dobu, vrlo je prisutna, naročito kada uzmemo u obzir imperativ društva, da moramo biti fit. Pitam se, otkuda nam tolika rupa i šupljina u dušama Rekla bih, da se razni oblici prisilnog uzimanja hrane, alkohola, droga vezuje najpre za osećanje konačnosti i limitiranosti koje svaki čovek ima. S jedne strane, svakodnevno smo bombardovani informacijama o ratovima, stradanjima, ubistvima, bolestima. Knjge, filmovi, pozorišta, sve nas upozorava na mogućnost našeg trenutnog nestanka. Zastrašujući koncept smrti od kojeg bežimo, jer kao što kaže Jalom, smrti i suncu se ne može gledati u oči. S druge strane, strukture koje su nam nekada pružale podršku poput porodice, crkve, rituala, sada su nestale. Preplašeni životom, okrećemo se sklonosti da živimo u budućnosti. Život ovde i sada se ne prihvata, i mi sanjarimo o budućnosti, o onome šta bi sve moglo da bude, šta bi trebalo da bude, šta zaslužujemo a šta ne…i tako prolazi život pored nas.
Rascep između stvarnosti i sna, često se popunjava opsesijama. Strah od smrti, zapravo je prerušen strah od života. Potpuno smo se udaljili od svojih čula, instinkata, od prirode. Zato smo neurotično u panici, skloni da gutamo pilule, plašeći se dodira sa sopstvenim telom. Zaboravljamo da telo ima vlastitu mudrost, pa se nadamo da ćemo svoje bolesti izlečiti bez promena naših psihičkih uverenja. Jer, bolest kao što i sam naslov jedne knjige kaže, jeste poruka duše da nešto sa našim životima nije u redu. Imamo viškova ili manjkova, više razmišljamo nego što osećamo. Današnje žene imaju stav …”ogledalce, ogledalce moje”, što zapravo znači da ne poštujemo svoje telo, svoje prirodne ritmove i pokušavamo da od njega napravimo mašinu kojoj će se drugi diviti. Nismo u dodiru sa njim, već stremimo da od njega napravimo remek delo, po cenu prekida svih konekcija i kontakata sa unutrašnjim signalima. Ali, tu vreba opasnost. Taj rascep tela i duše vodi nas u zastrašujuću dihotomiju…spolja smo lepe, savršene, mile i ljupke, a iznutra ubitačne, hladne i proračunate.
Samosvest je vrhunski dar, blago dragoceno koliko i sam život. To je ono što nas čini ljudima. Ali je njena cena visoka, ravna smrtnosti. Naše bitisanje je zauvek pod senkom saznanja da rastemo, razvijamo se i, neizbežno, propadamo i umiremo. Naša patrijarhalna kultura nalaže da budemo savršeni. Imperativ života postaje da moramo biti lepi, da moramo biti najbolji na poslu, u školi, bolji od drugih. Dakle, kao da pokušavamo da od sebe napravimo remek delo.
Mnogi ljudi u našem društvu posegli su za raznim oblicima zavisnosti, jer nema kolektivnog obrasca u kojem bi se smestile njihove duhovne potrebe. Mnogi ljudi koji kompulzivno uzimaju velike količine hrane, pa se kasnije kaju i mrze sebe, kao da imaju jedan prestupnički mentalitet. Odakle ovo ide? Prisilna potreba za još jednom čokoladom, jos jednim sladoledom…za nečim što je zabranjeno, što se ne sme, ide iz kompleksa negativne majke. Da objasnimo, famozno žensko načelo, kod zavisnika hranom rascepljeno je na dobru i lošu majku. Kompleks dobre majke podrazumeva respons na naše potrebe, toplinu, podršku, ohrabrivanje, dozvolu da se pogreši. Kompleks negativne majke jeste distanca, hladnoća, konzumerizam, potreba za kontrolom. U prevodu, to znači sledeće. Celoživotna veza s negativnom majkom koja je uvek puna prekora, čini da ako uradim ono što ja hoću, znači da grešim. Zato recimo moram na brzinu da pojedem čokoladu, kao da je kradem od sebe same, kako bi u prestupu uživala bez osude. Kada ove osobe, zavisnici, dođu u konflikt, energija kreće da ide iz jedne krajnosti u drugu. Dakle, dešava se rat u kojem svaka strana mrzi onu drugu, pa osoba postaje upravo ono protiv čega se bori. Dakle, važno je znati da u osnovi zavisničkog ponašanja, stoji nemogućnost povezivanja sa duhovnim, sa svojim unutrašnjim glasom, intuicijom, instinktima, i mi onda imamo rituale, nesvesne navike, zavisni smo od stvari, od materijalnog, od ljudi, od društvenih mreza i ko zna od čega još.
Tatjana Cvetković, psiholog