Suicid ili samoubistvo je najviši nivo samodestrukcije ljudskog bića. To je realizacija dugo prezasićujuće ideje o samouništenju, koja predstavlja poražavajući ishod životne putanje pojedinca.
Ako zanemarimo izvorište ovog čina u uticaju psihotičnih simptoma ili psihoaktivnih supstanci, najčešči razlog je u dugo prisutnoj depresiji, manifestnoj ili maskiranoj.
Depresija jeste ljutnja koju nosimo prema sebi ali koja je nekada, najčešće u detinjstvu bila namenjena drugome. Kome? Nekom ko nam je bitan, bitniji od komšija. Ko? Roditelji ili primarni objekti, neko ko nam kreira bazičnu ulogu i determiniše obrasce života.
Ali kako biti ljut na roditelje koje inače beskrajno volimo? Mi, zato tu tzv. bazičnu ljutnju pomeramo ka prihvatljivijem objektu. To je neko drugi (partner, prijatelj, kolega…) ili ono što je našem super egu prihvatljivije ka sebi samome.
Ako se ta ljutnja vremenom ne obradi i razlog ljutnje ne relaksira, ona narasta vremenom u suicidalnu depresiju i prepušta se Tanatosu do samouništenja.
Pojedinac koji godinama nosi tu bazičnu ljutnju nastalu iz dakle tzv. bazičnog konflikta (Definicija života: život je čeprkanje po talogu nerazrešenih odnosa sa roditeljima) postaje taoc odsustva ideje o razrešenju ophrvljujuće sada već suicidalne pulzije, dugo godina kumulirane i taložene u slojevima nesvesnog.
Osim uzroka suicida, koji je dakle u dubljim slojevima rane nerazrešenosti, nastale u bazičnom konfliktu (bazični konflikt je uvek vezan za nerazrešenost u odnosima sa roditeljima), postoji i tzv. okidač suicida ili triger faktor.
Pojedinac koji ne razrešava pakete bazične agresije a kontinuirano ih okreće ka sebi, nepogrešivo determiniše stil života, pravi izbore, emotivne ili profesionalne koji će ga kad tad dovesti do pozicije da razrešenje vlastite zaglavljenosti i obesmišljenosti bilo kakve anticipacije,racionalizuje kroz ideju o samouništenju. Naći će poteban okidač kao svesni motiv za svoj suicidalni čin. Vrlo je bitno dakle ne mešati okidače (napuštanje, razvod, bankrot, bolest…) sa pravim uzrocima koji su duboko ukorenjeni u nerazrešenim bazičnim konfliktima sa dugo perzistirajućom prolongiranom ljutnjom.
Moramo uzeti u obzir da je psihoterapija konciprana da prepoznaje kod depresivnih ljudi izvorište njihovih simptoma, da relaksira nešto što godinama može da ih vodi u ćorsokake njihovih životnih putanja.
Prevencija suicida je dakle u profesionalnom suočenju sa samim sobom, uz pomoć psihoterapeuta i duboko potisnutim nesvesnim nerazrešenostima. Ovo je epoha multiplikacije okidača suicidalnosti, ali i ono što je dobro je sve veći broj ljudi koji prihvataju psihoterapiju kao tekovinu narastajuće potrebe savremenog čoveka da se bavi mentalnom higijenom.
Dr Ivajlo Ilijev; psihijatar, psihoterapeut