Poliklinika Anima Plus

SINDROM PEPELJUGE ili verovanje da će “princ” tj muškarac, partner koga izaberemo rešiti sve naše probleme je sindrom koji se manifestuje generalnom životnom pasivnošću, razijanjem zavisničkih odnosa, strahom od suočavanja sa životnim izazovima, strahom od nezavisnosti i preuzimanja odgovornosti za vlastiti život i sudbinu, naučenom bespomoćnošću, očekivanjem da će drugi rešiti naše probleme, teškoćama da se zauzmemo za sebe, izborimo za svoje ciljeve, da kažemo ne, postavimo granice drugima. Izražena je sklonost konformizmu, biranju zlatne sredine, da ne štrčimo, da se ne čujemo i ne vidimo. Dominira strah od konflikata, sukoba, odbacivanja-sve ono što karakteriše zavisni poremećaj ličnosti.
Ženske osobe koje imaju ovaj kompleks duboko veruju da će se u njihovom životu pojaviti muškarac koji će im pomoći da prevaziđu mnoga lična, emotivna i životna nezadovoljstva, da će ih spasiti, učiniti radosnim i srećnim, ublažiti mnoge teškoće. Bez njega se osećaju nepotpuno, usamljeno, promašeno, prazno.


U svakodnevnom životu ovako nešto možemo sresti u porodicama gde je postojalo fizičko ili emotivno zlostavljanje od strane roditelja, često od strane oca, pa ženska deca čeznu da pobegnu od nepodnošljive i teške porodične atmosphere tako što će pronaći princa, muškarca sa kojim će pobeći, za koga će se udati i zauvek otići iz zlostavljačke sredine što u praksi često bude put odlaska u nešto slično…

Osobe sa sindromom Pepeljuge sklone su i da naporno rade, često i van svojih granica, sa izraženim perefkcionizmom i preadaptiranošću. Ne znaju za odmor, stalno su u nekim dešavanjima. Zbog straha od odbacivanja i velike želje za prihvatanjem i potvrđivanjem, teško se odupiru zahtevima, iskorišćavanjima i pritiscima sa strane. Trpe razna ugnjetavanja. Na poslu mogu biti žrtve mobinga i zloupotrebe od strane rukovodstva. Ovo je česta pojava kod dece iz onih porodica gde nisu voljena bezuslovno zbog svoje suštine i onoga što jesu, već su cenjenja jedino ukoliko urade nešto dobro, ukoliko se pokažu kroz rad da vrede, kada pomažu roditeljima.

Traume i teškoće koje se doživljavaju umesto da se rešavaju u realnosti, oslanjanjem na sopstvene snage ili traženjem pomoći, rešavaju se pasivnim begom u maštanje, očekivanjem da će pomoć stići nekako magijski sama od sebe, da će ih neko primetiti i reagovati bez da se traži što je posledica naučene bespomoćnosti usled hronične izloženosti traumatskim emocionalnim iskustvima kroz odrastanje.

Nerealna očekivanja i želje uz verovanje da drugi mogu da nam čitaju misli i predvide šta nam treba pa da nam to i pruže, postoje samo u bajkama. U svakodnevnom životu moramo preuzeti odgovornost za sebe, založiti se za sebe, tražiti pomoć ukoliko nam je potrebna.